manastir Jazak
Po narodnom predanju, Stari Jazak je osnovao srpski despot Jovan Branković, mpađi sin despotice Angeline i despota Stefana Slepog. Crkvište starog manastira, koji je bio posvećen Vavedenju presvete Bogorodice, udaljeno je oko kilometar od današnjeg manastira Jaska.
Sagrađen losle propasti srpske srednjovekovne države, manastir se u letopisima prvi put pominje u XVI veku, kada je, kako ističu izvori, u njemu bila razvijena prepisivačka delatnost. Iz XVII veka nisu sačuvana svedočanstva o manastiru, pa se pretpostavlja da je zapusteo. Oživeo je u vreme Velike seobe Srba 1690, kada nastaju bolji dani za ovu fruškogorsku svetinju.
Godine 1705. monah Hristifor je preneo iz Nerodimlja mošti svetog cara Uroša, što je bilo od velikog značaja za dalje duhovno napredovanje manastira. U to vreme Jazak uživa naročit ugled, a brojni hodočasnici iz Srema i drugih srpskih krajeva dolaze da se poklone moštima svetog cara. Mala crkva i skromni konaci nisu više zadovoljavali potrebe naglo poraslog značaja manastira, pa je 1736. odlučeno da započne izgradnja prostrane crkve i većeg broja konaka.
Na novoj lokaciji, izgradnja crkve, zvonika, zapadnog i severnog krila konaka započeta je za vreme beogradsko -karlovačkog mitropolita Vićentija Jovanovića i manastirskog igumana Stefana Dimitrijevića. Uz zadržavanje imena Jazak, u novoizgrađenu crkvu, koju je 7. juna 1758. osveštao mitropolit Pavle Nenadović, prenet je inventar starog manastira. Nakon preseljenja monaha i moštiju cara Uroša u novu crkvu, Stari Jazak je pretvoren u ženski manastir. Uredbom o redukciji manastira, kojuje donela carica Marija Terezija 1773, monahinje su raseljene, pa je nenastanjeno zdanje ubrzo postalo ruševina.
Novi Jazak je podignut zahvaljujući prilozima uglednih Srba iz Novog Sada, Baje, Osijeka, Šida, Šašinaca i ostalih mesta Srema. Manastirska crkva, posvećena silasku Svetog duha, građena je u tradicionalnom stilu, naizmeničnom upotrebom kamena i opeke. Gradnja baroknog zvonika ispred priprate završena je 1753.
Visokorazvijen barokni ikonostas, delo Dimitrija Bačevića i njegovih pomoćnika Teodora Kračuna i Dimitrija Popovića, rađen je između 1759. i 1769. godine. Za razliku od crkve Starog Jaska, za koju postoje podaci da je bila živopisana, unutrašnjost crkve novog manastira bila je samo okrečena sve do 1899. godine. Tada je iguman Sava Orloaić dao da se izvede jednostavna ornamentalna zidna dekoracija, a slikar Pavle Čortanović uradio je uljane zidne slike s pojedinim likovima iz nacionalnog i opšte hrišćanskog svetiteljskog panteona.
Srpskom svetiteljskom panteonu se na baroknim ikonostasima, kao i u monumentalnom slikarstvu, postepeno dodeljuje sve više i sve značajnije mesto. Na ikonostasima u razvijenijoj formi srpski svetitelji se prvi put pojavljuju upravo na soklu ikonostasa hrama manastira Jaska. Da bi se istakao verski i politički kontinuitet Pećke patrijaršije i Karlovačke mitropolije, u takav program uključeni su i prekosavski svetitelji, sremski despoti Brankovići, Stefan Štiljanović i arhiepiskop Arsenije. Sveti Arsenije, prvi naslednik svetog Save na arhiepiskopskoj stolici, čiji lik Bačević predstavlja na soklu jazačke oltarske pregrade, rođen je u Sremu. Aradski episkop je njegovom službom istakao važnost i značaj Srema, koji je u novim uspovima postao sedište duhovnog, političkog i kulturnog života srpskog naroda u Habzburškoj monarhiji.
Izvori pominju mnoge znamenite ličnosti koje se vezuju za manastir Jazak - od kralja Dragutina, sina kralja Uroša I i Jelene Anžujske, koji je jedno vreme u XIII veku vladao Sremom, do Teodora Avramovića Ticana, vođe sremskih seljaka u Ticanovoj buni 1807. Sestrinstvo manastira i dobri poznavaoci manastirskih prilika odmah će vam ispričati i o tome ko je na Bogojavljenje pre 130 godina u crkvi čitao apostol, ili ko su bili prvi prnjavorci i manastirski podanici i odakle su „u Jazak dojezdili".
Novosagrađeni manastir je u XVIII veku posedovao carske privilegije. Njime je između dva svetska rata godinama upravljao arhimandrit Valerijan, potonji vikarni episkop sremski iz čuvene porodice Pribićević. Akademik Dejan Medaković je, određujući prioritete fruškogorskih manastira po značaju, važnosti i ulozi koju su imali u duhovnom i svetovnom životu Srba, Jazak svrstao na treće mesto, iza Krušedola i Vrdnika.
Kao i mnogi drugi manastiri Fruške gore, Jazak je pretrpeo velike štete i razaranja tokom Drugog svetskog rata. Prilikom boravka ustaške vojske, 79 predmeta iz manastira preuzeo je direktor zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt Vladimir Tkalčić. U leto 1942. partizani su osvojili manastir, da bi ga prilikom povlačenja, 19. avgusta iste godine, zalalili. Od tog požara stradao je samo jedan deo zgrade, pa su Nemci kasnije sa porušenog zdanja skidali crep i građu za svoje potrebe. Za rušenje i pustošenje konaka glavnu odgovornost snosi službenik NDH Anton Bauer, koji je sa ustašama i Nemcima sistematski pljačkao manastirsku imovinu i odneo iz Jaska sve vrednosti, sem onog što je zagrebački Muzej preneo u svoje depoe.
Posle rata je manastirski kompleks bio obnavljan u nekoliko faza, prema metodama aktuelne konzervatorske prakse. Poslednjom fazom obnove završena je konzervacija manastirske crkve i statička sanacija konaka. Tokom poslednjih radova obnovljeno je i zapadno krilo konaka, kako bi u ovom delu bile smeštene biblioteka, svečana trpezarija i riznica.