manastir Petkovica
Najintenzivniji život u manastiru Petkovici vođen je krajem XVI veka. Kasnije je, zbog smanjivanja bratstva, sve više zapuštan, da bi već na početku XX veka bio posećivan samo na dan slave hrama. Izgrađen je na jugozapadnom delu Fruške gore, uz potok Remetu, između sela Divoša i Šišatovca. Manastirska crkva posvećena je sv. Petki (14/27. oktobar). Prema legendi, osnivanje manastira pripisuje se Jeleni Štiljanović, udovici despota Stefana Štiljanovića, koja je, navodno, tu preživela svoje poslednje dane kao monahinja. To je moglo da bude u prvoj četvrtini XVI veka. Tačno vreme gradnje, međutim, nije utvrđeno. Prvi put se pominje u turskom katastarskom dokumentu 1566-67, ali samo u vezi sa manastirskim imanjem. Zapis ia zapadnom zidu naosa petkoaačke crkve govori da je živopisanje hrama završeno 1588, za vreme igumana Akakija, kada je izgrađena i manastirska trpezarija. Posle toga, u skromnoj i tihoj istoriji ovog spomenika nema mnogo događaja. Zna se da je krajem XVII veka Sinan-beg mitrovački, u želji da sebi zida dvor, hteo da do temelja poruši opustele manastire Kuveždin i Petkovicu, ali je na molbu mitropolita Pajsija odustao, pod uslovom da mu se isplaćuje po 100 groša godišnje.
Za vreme Arsenija III Čarnojevića Petkovica je zapuštena, pa je patrijarh savetovao kuveždinskom igumanu da je obnovi.
U XVIII veku najviše podataka o Petkovici pruža opis crkvene vizitacije iz 1753, na osnovu kojeg saznajemo da je ikonostas rezan 1735. ktitorstvom Milinka Vučkovića iz sela Šuljma. Ikonostas je uništen u Drugom svetskom ratu; sačuvan je samo veliki rezbareni krst, koji se nalazi u crkvi sv. Stefana u Sremskoj Mitrovici. U istom izveštaju detaljno su opisani crkva i konaci sa zapadne i južne strane. Konaci zapadno od crkve su zidani kombinacijom kamena i opeke, kao i crkva, a konak sa južie strane predstavljen je kao mala zgrada od drveta i pletera, pokrivena trščanim krovom. Prve promene na južnom konaku zabeležene su u „Opisu fruškogorskih manastira" iz 1771, gde se navodi da to krilo čine tri kelije i da je sazidano od kamena. U istom opisu je Petkovica zavedena kao filijala manastira Šišatovca, a taj je status zadržala i tokom XIX veka.
Manastir je prvi put obnovljen 1884, u vreme šišatovačkog igumana Amfilohija Jeremića. Dvadeset godina kasnije konaci su srušeni, pa je Sergije Popić, tadašnji šišatovački iguman, zatražio pomoć za njihovu obnovu. No, podataka o obnovi nema sve do 1927, kada je, to se jedino pouzdano zna, obnavljana samo crkva. U Drugom svetskom ratu crkva je ponovo stradala.
Petkovačka crkva pripada tipu jednokupolnih građevina s osnovom kombinovanog upisanog krsta i trikonhosa. Tambur kubeta je osmostran, a apsidalnih konhi četaorostran. Mali zvonik izgrađen je nad pripratom. Na južnom zidu su tri niše, čija je konstrukcija izvedena u formi saracenskog luka, što predstavlja neobično rešenje. Osnovni arhitektonski elementi petkovačke crkve ukazuju na to da je njen graditelj možda našao uzore u arhitekturi crkve Lazarice.
Program i raspored živopisa, završenog 1588, tipični su za doba turske vladavine. Ikonografijom, prilagođenom relativno skučenim površinama, dostignuto je jedinstvo teološke ideje. Kao osobenost, uočeni su naglašen graficizam, ponavljanje fizionomija, preterana ilustrativnost i nespretnost u podeli planova. U stilskom pogledu izdvajaju se tri slikarska rukopisa. Slikarstvo gornje zone naosa u kupoli živopisao je talentovani slikar, dok je ostale delove naosa slikao jedan (ili možda dvojica) slikara slabijeg kvaliteta. Za slikarstvo Petkovice je rečeno da ga „pre svega krasi potreba za što življom pričom, direktnom komunikacijom slike sa vernikom, kao i neposrednost umetničkog izraza koja eliminiše slikarske nesigurnosti".
Posle Drugog svetskog rata brigu o manastiru (jednom od prvih), čija je crkva bila veoma oštećena i sklona rušenju, preuzeo je Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu. Prve konzervatorske korake Zavod je preduzeo 1950, kada je uklonjen krečni premaz sa zidova oltarske apside, proskomidije i đakonoikona. Radovi su nastavljeni 1952, kada je skinut kreč sa fresaka u naosu. Konzervacija živopisa i crkve traje od 1981. Saniran je krov nad naosom i apsidama crkve, živopisanim sa unutrašnje i delom sa spoljašnje strane. Konak je delimično obnovljen za potrebe manastira i za deponovanje i tretman živopisa koji će morati da se skine sa zidova tokom sanacije.
Na osnovu ispitivanja nivoa podzemnih voda i oštećenja zidova hrama, a prema statičkom projektu prof. Dimitrijevića, pristupilo se 1995. statičkoj sanaciji i drenaži crkve. To su specifični radovi, koji podrazumevaju demontažu dela fresaka. Rad ekipe slikara konzervatora pratiće građevinske radove, radi eventualnih hitnih iitervencija. U manastiru su uvedeni struja i voda i izgrađen je tvrd put.